Svašta nešto Španjolsko. I Zaragoza.

Ne mogu vjerovati da je prošlo već tri mjeseca otkako sam na razmjeni. 🙂 Svaki dan saznam nešto novo o Španjolcima što nisam znala i mislim da ću se vratiti u Hrvatsku pod utjecajem tih običaja, pa ću doživjet kulturološki šok u vlastitoj zemlji.

Zadnjih par tjedana vrijeme je bilo toliko lijepo da sam imala osjećaj kao da je svibanj, ali nisam se dala zavarati, jer znam da je Pamplona prevrtljiva.  Ono što sam naučila u Pamploni jest da nigdje ne smijem ići bez kišobrana i sunčanih naočala. Najbolja investicija otkad sam ovdje su gumene čizme.

Ovdje u Pamploni ima puno semafora. PUNO. I još više kružnih tokova, a to je još čudnije. Zato što auti ulaze u kružni tok, ali ako onda skreću za 90 stupnjeva, moraju čekat ispred zebre dok se ne upali crveno za pješake. Teško je ovako objasniti, ali stvarno je blesavo. I svi semafori imaju odbrojavanje, što je stvarno korisno.

Naučila sam da su Španjolci na sjeveru puno zatvoreniji od onih na jugu. Nisam sama to testirala, ali puno ljudi koji su bili na jugu mogli su mi to potvrditi. Kad smo kod toga, funny thing happened: išle Mia i ja u Ured za strance. Komentiram kako napokon idemo negdje u Pamploni gdje smo sigurne da ćemo se sporazumjet na engleskom. Ulazimo u zgradu, dolazimo do info pulta i čovjek nam se obrati na engleskom jer vidi da ne znamo španjolski. I mislim si, ok, ovo je dobar znak. Dao nam je papiriće s brojevima i čekale smo svoj red. Mia je išla prva i primjetim ja da priča na engleskom sa službenikom. Ja sam došla na red ženi koja nije znala guknuti ni riječ engleskog. Ja njoj na španjolskom objasnim da ne znam španjolski, ne razumijem ništa što mi priča, ali ona je uporna. Bez obzira na to što smo se uspjele sporazumjeti rukama i nogama, nek mi netko objasni: kako možeš raditi u državnoj ustanovi u kojoj se podrazumijeva da znaš engleski (jer, gle čuda, radiš sa strancima) bez ikakvog pokušaja da pričaš engleski? Ako jedan običan belgijski čistač aerodroma može znati engleski, onda ovo stvarno nema opravdanja. Ali opet, ja to povezujem s njihovom zatvorenošću.

Početkom veljače bile smo u Zaragozi i iskreno, ne znam dal se sjećam uopće kako nam je bilo, jer je bilo davno. 😀 Ali, znam da smo se jedva sporazumjele s čovjekom na kasi kad smo kupovale kartu. Očito je željeznička postaja u Pamploni pod radovima, jer smo morale čekati u redu ispred silaska niz stube, samo kako bi došle na drugi peron. A prolazile smo hodnikom koji je izgledao ko da će se urušit svakog trena. Zabavica. Ali, super je putovat vlakom, jer a) vidiš puno više prirode nego kad ideš autobusom po autocesti i b)dođeš na vrijeme, iako si zapravo krenuo 20ak minuta ranije. Kako? Pa eto, Španjolci se drže zakona prema kojem putnicima žđeljeznice trebaju vratiti novce ako vlak kasni. I tako smo mi došle na vrijeme, iako smo očekivale kašnjenje od kakvih 20 min. Što reć o Zaragozi? Kroz grad teče rijeka Ebro, glavni je grad pokrajine Aragonije i ima predivnu tvrđavu i palaču Aljaferia koja je izgrađena pod utjecajem islamske kulture. Glavni trg je isprepleten modernim i starim elementima, poput bazilike Nuestra Señora del Pilar i spomenika nečemu što izgleda kao puknuta zemlja. 😀 Nismo saznale što je to. Provele smo cijeli dan razgledavajući, a onda se premorene vratile u oblačnu Pamplonu. 🙂

 

P.s. Na žalost, ne mogu prebacit slike iz nekog razloga, pa će to malo pričekat 🙂

 

 

Oglasi
Objavljeno u Nekategorizirano | Ostavi komentar

Lazy Saturday, active Sunday! (i poneki španjolski običaj :))

Okej, iako bi ovaj post trebao biti o svakodnevnim stvarima koje Španjolci rade, a koje su meni osobno prečudne, ipak ću se malo osvrnuti na jučerašnji dan. 🙂 Totalno sam promijenila navike ovdje. Ne znam je li to dobro ili loše, ali iskreno, osjećam se super.

Počela sam trčati dva puta tjedno. To je za mene ogroman napredak, s obzirom na to da sam prije gubila dah nakon 3 minute jogginga, pa bi na TZK-u ostalih 3 minuta umirala i davila se, pokušavajući doći do zraka. Neki bi rekli, “nepravilno dišeš”. Ne, nije u tome stvar. Jednostavno nemam zraka. 😀 I zbog toga sam zamrzila bilo kakvo “dugoprugaško” (meni je sve iznad kilometra dugoprugaško) trčanje. Ali, s obzirom na manjak kretanja ovdje, odlučila sam ponovno krenuti s time, jer trčanje je, više-manje, besplatan sport (ne moraš plaćati dvoranu, ili teretanu).

S obzirom da većina ljudi koristi nedjelju da bi ljenčarili, a subotom rade sve i svašta, ja sam odlučila okrenuti stvar: ovu subotu sam ljenčarila nakon napornog tjedna, čitala sam knjigu (doduše, za faks, ali sam uživala, pa mi nije neka tlaka), gledala serije itd. A onda sam u nedjelju u 9 ujutro otišla trčati, jer je sunce toliko sjalo kroz prozor da me probudilo i izvuklo van. Navečer se okupila ekipa s razmjene i igrali smo odbojku, i upoznala sam još hrpetinu ljudi, ali najviše me se dojmila Kanađanka koja je odlučila taman u vrijeme mojeg rođendana ići sama u Hrvatsku (što i nije baš neka destinacija za Amerikance i Kanađane, većina njih radije ode u Francusku, Irsku, Italiju, ili putuje po Španjolskoj). Ali strašno bi htjela ić s njom. 😦

Da napokon dođem do poante posta 😀 Španjolci i njihove svakodnevne navike su nešto što me čudilo punih mjesec dana, a bome tu i tamo se još uvijek pojavi nešto što čemu se čudim. 😀

1. Upoznavanje

Kada se upoznajete s novom osobom u Španjolskoj, svi, ali SVI, će vas pokušat poljubit u oba obraza, ali prvo ipak ide desni obraz, da ne bi bilo zabune. Ok. Očito se oni svi vole tako ljubiti, ali iskreno, I’m more of a hug person. 😀 Nije da ću zagrlit osobu koju sam tek upoznala, ali radije bih to nego poljubac u obraz. Možda sam konzerva, ali takvi poljupci su kod mene rezervirani za obitelj i prijatelje. Ovo mi je malo nekak too much, treba razmišljati o raznim bakterijama i tak. Ipak, morala sam se i na to naviknuti, pa da ne bi ispala nepristojna, počela sam ljubit u obraze nepoznate ljude (kaj zvuči užasno loše sad kad ovo čitam :D). Anyways, to su sad pokupili i svi ljudi koji ne žive u Španjolskoj, pa me više ne iznenađuje kad me tako počnu pozdravljati i ljudi iz Kanade, Amerike, Francuske, itd…

2. Promet

Iako nisam vidjela nešto previše prometa, više-manje po manjim gradovima, ali Španjolci su ludi kao vozači. U malim uličicama voze užasno brzo, ali stanu ti na svakoj zebri. Gdje god stoji barem jedan pješak, oni će stati (što i nije jednostavno jer je zebra svakih 200 metara, barem u mojoj ulici). Doduše, počnu kočiti u zadnji tren, ali ipak stanu, tako da plus za osviještenost. 🙂

Ali, njihove ceste i signalizacije su zbunjujući. Taman kada si pomislim “Hm, super, ovdje ne može auto jer je taj i taj znak”, eto ti auta iz nekog pedesetog smjera. Kako?!?! Tako da, pokušavam biti svjesna činjenica da mi auto može doć iz svih mogućih smjerova, pa ne hodam okolo sa slušalicama na ušima. 🙂

3. Ručak/večera

Ja sam osoba kojoj je ručak prije 4, ili zadnje u 3, i kojoj večera mora biti prije 8, a inače se i poklopi da je tako. Uvijek sam pokušavala imati obroke u neko normalno vrijeme, prvenstveno zbog toga što znam koliko je nezdravo jest kasno i kakve sve posljedice to može imati na organizam. Okej, ponekad se i meni dogodi ili da ne stignem jesti prije ili da idem van pa jedem vani, ali to su stvarno rijetki petki. Zato nije ni čudno kad su me cimerice (koje su Španjolke) pitale “zar već ideš jest?” kad sam u 13:30 skuhala ručak i krenula za stol. Njima je raniji ručak nepojmljiv. Prije ručka uvijek idu na pivu ili vino (očito je da puno piju, jer su barovi puni Španjolaca svih godišta s alkoholom u ruci u vrijeme “mojeg” ručka), a nakon ručka piju kavu. Funny thing happened: pozvale mene cimerice jednu nedjelju oko 13h u bar u našoj ulici. I ništa, ja otišla s njima, naručila kavu. One mene blijedo gledaju, gledam ja njih i pitam jel nešt nije u redu. Kad se okrenem oko svoje osi i vidim da svi u baru piju alkohol. 😀 Dobro da nisu i djeci dali da piju. I ja kažem da je kod mene doma normalno da odem na kavu prije ručka s prijateljicama i da nije baš “normalno” vidjet ljude u bircevima da piju alkohol prijepodne (osim ako radiš na baušteli ili ako si alkoholičar). I tako smo naučile nešto novo o suprotnim kulturama, samo što smo izašle “na kavu”. 🙂 Još jedna smiješna scena bila je kada je jednoj od cimerica došao dečko za vikend i kada je vidio da si slažem večeru oko 19:30, pitao me, “već ideš večerati? Hoćeš još jednom jest kasnije, ili?” Nisam znala što reći na to, osim da objasnim svoje razloge zašt ne jedem kasno, pa su zaključili da je to zapravo zdravija navika, ali da oni jednostavno prekasno ručaju da bi tako rano večerali. Još jedna situacija povezana s time: dogovorila sam se sa dvije frendice s razmjene da odemo do poznatog američkog “restača” uređenog u stilu 50ih. Ja sam inzistirala da se nađemo prije 19h, ali cure su rekle da se restorani sigurno ne otvaraju prije. I tako samo se mi dogovorile u 19:30 nadajući se finoj klopi. Kad ono, restoran zatvoren! :O Bile smo u šoku. Naime, restoran se otvara tek u 20:30. I tako je sa većinom svih restorana ovdje.

I tako, dok se pokušavam naviknuti na život ovdje, nekih svojih navika se ipak nikada neću odreći, koliko god drugima bile čudne. 🙂

Objavljeno u Nekategorizirano | Ostavi komentar

Život u Pamploni: so far so good

Dolazak u Španjolsku bio mi je najveći izazov u životu (barem za sada).  Nepoznata zemlja, nepoznat jezik, nepoznata kultura. Moram priznati, bila sam prestravljena. A mom strahu nije pomogao let prema Bilbau, kada je pilot ljubazno obznanio kako će doći do manjih turbulencija zbog jačeg vjetra na tom području. Prva pomisao bila je :”Dajte vina da se napijem”. A druga pomisao: “Umrijet ću na svom prvom letu avionom”. Ali dobro, i to je prošlo, iako je to slijetanje trajalo vječnost u mojoj glavi (cijeli život mi je prošao pred očima).

Uspješno sam pronašla izlazak iz aerodroma, autobusnu stanicu i divno je bilo razgledati grad na putu prema centru. Sama sebi sam obećala da ćemo se Bilbao i ja družiti kada uhvatim vremena. Sjela sam na bus za Pamplonu, ali jedan fun fact: kofer koji ide u spremnik autobusa se ne naplaćuje (kao u Hrvatskoj, npr.), ALI, stvari moraš sam stavit u spremnik, što i nije lako kada si žensko koje ima kofer od 28 kg i torbu od još 10 kg. Pošto su Španjolci poznati kao jako srdačan i otvoren narod, jedna bakica mi se ponudila da MENI pomogne staviti kofer u autobus. Naravno, bila sam toliko zabezeknuta njezinom obazrivošću da sam skoro pala u nesvjest, ali umjesto toga, ljubazno sam joj se zahvalila i pomogla joj s njezinom prtljagom.

Prve španjolske riječi morala sam upotrijebiti prilikom uzimanja ključeva od stana u lokalnoj birtiji, jer naravno, konobar ne priča engleski. Iskoristila sam ruke, noge, svoje vlastite ključeve i  svoje “široko” znanje jezika iz meksičkih sapunica, te uspješno pokupila ključeve. Ako je neki narod tvrdoglav što se tiče učenja stranih jezika, onda su to Španjolci. Mislim da potajno smatraju kako je zapravo španjolski prvi strani jezik, a ne engleski. Ali, bitna stvar: ne ljute se ako ne znaš španjolski, već ti pristojno objasne kako se nešto kaže na španjolskom. No, ionako, bilo bi mi predosadno kad ne bi bilo svih jezičnih izazova. Ipak, tu sam da naučim. 🙂

Okej, prva večer u stanu bila je toliko stravična da sam poželjela odmah nazad u Hrvatsku. Bila sam sama samcata, žarulja u sobi nije radila i najgora stvar koja se može dogoditi kad si negdje udaljen od svojih najbližih-interneti su bili mrtvi. Sva sreća, uz pomoć domskog kabela za internet (UTP, u studentskim krugovima poznat kao domski kabel :D) i svog sposobnog šogora informatičara i taj problem smo riješili unutar jednog dana. Drugi dan upoznala sam prvu cimericu koja je bila toliko draga da me odvela prvu večer u razgledavanje grada.

Pamplona je glavni grad provincije Navarre, te ujedno i središte baskijskog (baskijski. baskijski. probajte to pročitat na glas, hihi) jezičnog područja (tako da je baskijski naziv Pamplone zapravo Iruña). Jako je šarolik grad, čija se arhitektura fokusira oko glavne tvrđave, La Citadele u obliku peterokutne zvijezde. Tvrđava je predivna noću, koliko i danju, a jako je popularno mjesto za trkače, šetače pasa i nedjeljne obiteljske šetnje.Vuelta-del-Castillo

La Ciudadela (preuzeto sa: www.galiciaguide.com)

Prve korake na tlo kampusa ostvarila sam drugi dan kad mi znatiželja nije dala mira. Znala sam da ću se dan nakon toga morati snaći među svim tim zgradama za Welcoming Days, pa sam odlučila biti ziheraš i proučit sve prvi dan. Prvi dojam bio je: “Vauuu, jesam ja u Irskoj?”. Ne, stvarno ne pretjerujem kada kažem da je JAKO zeleno. Ovdje pada jako puno padalina, pa nije ni čudo da je trava sva mekana i ultra zelena.  Nakon što sam prošetala po kampusu, zaključila sam da zapravo i nije toliko kompliciran kako sam si zamišljala.

©Iva Beti

Drugi dan vrlo lako sam pronašla glavnu zgradu gdje su se svi studenti s razmjene okupljali. Prva ekipa koju sam poznala bili su Talijanka i dvoje Grka. Bili su ultra dragi i iskreno, laknulo mi je kad sam shvatila da nitko od njih ne zna ništa španjolskog. Do tada sam se osjećala kao debil, jer Ameri pričaju španjolski, Britanci pričaju španjolski, Nijemci pričaju španjolski, you get the point. Uglavnom, išli smo papati fine “mini sendviče”, kako smo ih tada nazvali jer jadni neuki nismo znali ime za sve to, zatim smo dobili hrpetinu informacija, te su nas nakon toga odveli u centar u jedan od barova, gdje smo opet jeli “mini sendviče”, a.k.a pintxose. 🙂 Jedan fail koji mi se desio jest to da nisam imala faksovsku i.d. karticu koju moraš imat za ulazak u bilo koju zgradu na kampusu. Naime, hrpetina ljudi s faksa na koji sam upisana (Fcom) dobili su mailove da će biti sastanak ujutro, a ja baksuz kakav jesam, naravno taj mail nisam dobila. Sva sreća, i tu krizu sam drugi dan već sredila.

Pintxos

Pintxos! (©Iva Beti)

Prvi vikend Internacionalni studentski odbor odveo nas je na izlet u San Sebastian (iliti Donostia), maleni suferski gradić 20km udaljen od francuske granice. Očarao me svojim malenim pravilnim uličicama,  životopisnim zgradama, te naravno, blizinom oceana. Obećala sam sama sebi, vratit ću se kad malo zatopli i okupat se u oceanu.

San Sebastian

San Sebastian (©Iva Beti)

Uz sve te dogodovštine prvih mjesec dana, pokušavala sam izbalansirati druženje s raznim ljudima, raspored na faksu, te povremeni kontakt sa prijateljima i obitelji, što stvarno nije bilo lako. Ali eto, sve se može kad se hoće. Hasta la vista! :*

Crtica | Objavljeno by | Označeno sa , , , | Ostavi komentar

The first month is the hardest

Košulja. Hlače. Čizme. Kozmetika. “Nemoj zaboraviti ručnike!!!”, viče mama s drugog kraja stana. “Jesi uzela sve?”, pita tata. Imam osjećaj kao da se cijela ta hektična situacija odvijala prije sto godina, a ne prije točno mjesec dana. Da, danas je točno mjesec dana kako sam kročila u nepoznato. Kažu, prvih mjesec dana je uvijek najgore. Ali ovo nije post o tome, o tome ću malo sutra. 🙂

Isprva sam odbijala pisati blog iz razloga što oduzima previše vremena, kojeg u Zagrebu nisam imala nimalo. Dobro, možda sam imala slobodnog vremena na kapaljku, ali to sam htjela nekako drugačije iskoristiti. Ali dolaskom ovdje, vidjevši kako mnogi studenti na razmjeni vode blog kako bi njihovi bližnji ostali detaljnije u kontaktu s njima, rekla sam: “Zašto ne?”. Dovoljno je slobodnog vremena za sve. Tako da, pratite, bit će ovdje puno informacija o mjestima koja se mogu posjetiti, o španjolskim jelima, kulturi, navikama, ali i mojim dogodovštinama. Do čitanja! 🙂

Objavljeno u Nekategorizirano | Označeno sa | Ostavi komentar